RUŽMARIN
Koliko puta su vam rekli kako život ide dalje? Ili ste dublje razmišljala o stihu iz jedne pjesme: „…život teče u laganom ritmu…“. Ja zbog vlastitog zanimanja, zbog vlastitog okruženja, zbog situacija od kojih se sastoji svaki život često sam o tome razmišljala i to mnogo puta dok sam se vozila u neke sitne sate gradom. Obožavam svjetla grada noću, prazne ceste, pokojeg pješaka, nekoliko automobila, ugašene semafore, visoke zgrade koje izgledaju noću pitomije nego danju, čisto, grad je noću blag, u mojoj svrsi blag.
Pedeset dugih godina je započelo grančicama mediteranske biljke, vjerojatno su im kutije ružmarina poslali teta i tetak iz Dalmacije, stisnuli grančice u veliku smeđu kutiju i autobusom poslali tamo negdje gdje ružmarin ne raste kao korov. Okrunjeni brak. Početak za koji se nije nikad predvidio kraj koliko god on imao tešku ruku, koliko god ona plakala, koliko god je duboko boljelo. To je bilo tako. Gdje sam ja u toj priči? Ne, meni u tom početku sigurno nije bio zakačen ružmarin na reveru, ja sam tad bila tko zna gdje, možda s mojim nepoznatim Sicilijancem na obali mora dok mi pruža crveni kamenčić i bijeli cvijet, a možda i negdje puno dalje.
Dolazi na svijet malo čudo i naravno da svašta smišljam kako bi odmah uživala u aromaterapiji...mirisna beba! :)
Svake godine 25.000 ljudi umire na području Europske unije jer lijekovi ne mogu spriječiti razvoj bolesti.